Narcisi slamaju srca”, piše Holmes, “Ne vide posljedice svojih djela na druge. Privlače laskavce i ulizice koji su pak i sami narcistički traumatizirani i nadaju se odrazu njihove slave. Hiperosjetljiva Eho postaje zrcalna slika neosjetljivog Narcisa. On je nedostupan, a ona vječno želi biti u njegovu naručju. On misli samo na sebe, ona misli samo na njega. On se ne može identificirati s drugima i tako učiniti njihove glasove svojima, te time proširiti svoju osobnost; ona pak ne posjeduje vlastiti glas i osuđena je na blijedo oponašanje.” Jednog dana, žedan nakon lova, Narcis se nagne nad vodu želeći ugasiti žeđ. No, međutim, tek što je popio vodu, već je iznova bio žedan. U njemu se rodila žeđ koju kao da je bilo nemoguće utažiti. Stojeći tako nad vodom, Narcis ugleda svoj odraz i istog trena se zaljubi. “No što više pokušava zagrliti sebe, poljubiti usne koje mu se primiču, to se više razočarava i pati”, opisuje Jeremy Holmes, “Oplakuje svoju sudbinu. Vječno odvojen od objekta svoje ljubavi, on prvi put doživljava gubitak i tugu.” Na kraju spozna sebe, shvati da je Drugi kojeg vidi u odrazu na površini vode on sam i poželi da se može odvojiti od samoga sebe, kako bi mogao pokloniti svoju ljubav. Shvativši da u toj odvojenosti više ne može živjeti, da mora umrijeti, krajnje suosjećanje prema Drugome i izriče riječima: Htio bih, onaj dulje da živi, kojega ljubim. U trenutku smrti, Narcis doživljava metamorfozu i preobražava se u prelijepi cvijet - cvijet Narcisa.

Narcis cvijet sinbol, buđenja života i nade uzele su žene lječenih od bolesti dojke.
Moja slika narcisa me oduševila jer sam ga ulovila kako gleda i u nebo a ne samo u svoj odraz u vodi.