JEŽ

Bilo je to jedne mirne ljetne večeri. Pun je mjesec virio iza krošnje drveta u mom malom raju. Kroz prozor je ulazilo malo noćnog osvježenja. Sjećam se da sam na televiziji preko satelita gledala koncert Štrausa i pomislila, da svi vole uživati u toj muzici nebi bilo rata, mržnje i zla. Trgnuo me zvuk tupih udaraca negdje pod mojim prozorom. Pogledala sam, a neki je dječak povelikim kamenom nešto gađa na zemlji. Kad sam ga upitala šta radi? Dao se u bijeg. Izašla sam van da pogledam, kad na zemlji jež sav krvav. Teško mi je i sada kad to pišem. Nije mu bilo više pomoći. Hiljadu puta zašto. Nisam to mogla pitati dječaka jer je pobjegao. Dali je to nešto iskonsko u nama pored ove civilizacije u dvadeset i prvom stoljeću. Voljela bi da sam mogla razgovarati sa njim, da mu objasnim kakva je to životinjica. Da se je ne boji i da treba biti sretan da je ima u svom okoliši i to ni petnaest minuta od centra. Bila sam jako tužna, potresena i nisam krivila dječaka. Nije on kriv što odrasli nemaju vremena za njega da mu objasne da oko njega ima živih biča koja imaju pravo na život kao i on.I tako nakon godine dana, šetajuči poslije ručka po vrtu našla sam ježa kako leži na komadiću betoniranog djela gdje se nalazi pumpa za vodu. Prošla me jeza jer sam se sjetila onog onog ježa kamenom zatučenog. Kad sam se približila vidjela sam da diše. Donijela sam mu komadić jabuke i ponudila ga. Samo je uvukao glavicu i uzdahnuo, kao da kaže. Pusti me, vidiš da mi nije dobro. Neznam šta mu je bilo ali meni je djelovao kao da je jako star i da mu je dosta ježevih godina. Bila sam i danas ujutro povukao se među cviječe, jabuka je ostala.

Slikala sam ga , zar nije divan dala bi mu pusu ali !?