Ksenija

Živim u urbanoj sredini, na sreću ima dosta prirode. Kad sam otišla u mirovinu otkrila sam digitalni fotoaparat i kako je divno da mogu slikati prirodu. Na žalost već sam jedan fotić istrošila i nadam se da ću nekako doči do drugog. Ovaj sam blog otvorila da podijelim slike sa vama i isto tako neka svoja razmišljanja. Ono šta je lijepo meni ne mora biti vama pa možete biti i strogi u kritici. Ovo što sam slikala nije profi a nisam ni ja.

04 svibnja 2006


Sigurno se pitate šta radi ovo čupavo tu na slici, pa zaslužno je za ovu fotku! Koji puta ga čuvam i tako šetajući se, na veče, otkrijem ovu čaroliju ulične lampe. Zamolila sam svog zakonitog da mi dozvoli da to sve upotpunim sa njegovom pjesmom i moram priznati da sam jako ponosna.

NOVI ZAGREB

Naselje je tužno
Zgrada zgradu stišće
Visoke, sive, štrče ružno
Namjernik konak išće.

Rijedak prozor, svijetlost stana
U parkiću rasklimana klupa,
Kraj nje breza plače sama,
Na asfaltu mlaka mjesec kupa.

Lampa neka gura svijetlost
Kroz smrdljivi smog, pijanac psuje,
Preko mutne usnule rijeke most
Iz daljine tramvaj se čuje.

Depresija asfalta i betona,
Između toga izgužvana trava
Sa neke crkve čuju se zvona
Psssst, tiše, Novi Zagreb spava.

Željko Zurl

posted by Ksenija @ 18:55  

2 Comments:

  • At 4/5/06 11:47 PM, Anonymous Anonimno said…

    Ah draga Ksenija, ljubav pocinje ondje gdje definicije zavrsavaju :) Mozda i ne u pravom svijetu ali da u nasim srcima. Lijepa pjesmica, jednom davno pisao sam o ljudskoj povezanosti sa domom, zanimljivo je to, kada sam bio 5 mjeseca u SAD-u, moram priznati, vise mi je falilo moje more nego prijatelji ili obitelj. Cudno ali eto, to je duboko u ljudima. Laku noc!

     

  • At 5/5/06 7:09 PM, Anonymous Anonimno said…

    Sviđa mi se lampa.
    Ljepa mi se pjesma.
    Guba mi je pes.
    Sve mi
    odiše tugom
    Kuda lampa gura svetlost?
    Koga čeka pes?
    Dali sviće Novom Zagrebu?
    Kada se ljudi bude?
    Kuda je nestala radost?
    Dali ova lampa stalno gori?
    Coko

     

Objavi komentar

<< Home